U islamskoj tradiciji potraga za znanjem i stvaranje ljepote nisu samo intelektualne aktivnosti, nego i oblici ibadeta. Islam je od samoga početka poticao čovječanstvo da promatra svemir, razmišlja o njegovim zakonima i kozmos vidi kao odraz umjetnosti Stvoritelja.
Intelektualni temelj islamske civilizacije nalazi se u ajetima Kur’ana koji čovjeka pozivaju na razmišljanje o svemiru. Iz te perspektive, znanost je nastojanje da se otkriju “znakovi” (ajeti) rasuti po čitavom svemiru.
Kur’an stalno poziva čovjeka na razmišljanje i promatranje: “Zar ne gledaju deve, kako su stvorene? I nebo, kako je podignuto? I planine, kako su postavljene?” (Kur’an, 88:17-19). Taj božanski poziv potaknuo je muslimanske učenjake na pionirski rad u područjima kao što su optika, medicina, algebra i astronomija.
Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, naglasio je svetost znanja riječima: “Traženje znanja obaveza je svakog muslimana.” Ova je zapovijed pridonijela nastanku Zlatnog doba islama, u kojem su mislioci poput Ibn al-Hajthama, oca moderne optike, i Ibn Sine povezivali empirijsko opažanje s filozofskom dubinom.
Ako je znanost proučavanje zakona stvaranja, onda je umjetnost slavljenje sklada koji ti zakoni stvaraju. U islamskoj umjetnosti prevladava estetika koja pojedinca podsjeća na “Beskonačnoga”, a ne shvaćanje koje veliča pojedinca.
Geometrijski uzorci koji se često susreću u islamskoj arhitekturi predstavljaju pojam tevhida, odnosno Allahove jednoće. Beskrajno ponavljanje tih uzoraka simbolizira da svemir, iako bezgraničan, potječe iz jednog izvora i čini cjelinu.
Kaligrafija, koja se razvila kao sredstvo očuvanja Kur’ana, vrhunac je islamske umjetnosti. To nije samo pisanje, nego davanje fizičkog oblika svetoj riječi. Kaligraf svoju trsku-pero koristi kao sredstvo ibadeta, nastojeći da ljepota teksta odgovara dubini njegova sadržaja.
U jednom hadisu stoji: “Allah je lijep i voli ljepotu.” Taj je pogled preobrazio svakodnevni život, arhitekturu i rukotvorine, pretvarajući čak i funkcionalne predmete u ogledala elegancije i ravnoteže.
Sinteza znanosti i umjetnosti u islamskoj civilizaciji nudi jedinstven svjetonazor u kojem se vjera i razum ne sukobljavaju, nego se međusobno nadopunjuju. To shvaćanje poziva čovjeka da u matematičkoj formuli ili složenom uzorku pločica vidi moć Stvoritelja koji je svemir osmislio s namjerom i preciznošću.
Bilo da je riječ o preciznosti astrolaba ili simetriji kupole džamije, poruka je ista: razumjeti svemir znači cijeniti Stvoritelja; stvarati ljepotu znači poštovati izvor svega postojanja.
