Islam čovjeka postavlja kao „halifu“ (zaštitnika i čuvara) na Zemlji te mu time povjerava duboku odgovornost prema svim drugim živim bićima u svemiru. Iako je pojam prava životinja relativno nov u modernom svijetu, islamska tradicija već četrnaest stoljeća ne smatra životinje samo „resursima“, nego živim bićima koja imaju prava i zaslužuju poštovanje.
U islamskoj misli životinje nisu bezdušna bića koja postoje radi proizvoljnog korištenja od strane ljudi. Naprotiv, baš kao i ljudi, one imaju vlastiti društveni poredak, jezike i strukture zajednice. Kur’an ovu činjenicu predstavlja iz izrazito univerzalne perspektive.
„Nema nijedne životinje koja hoda Zemljom niti ptice koja leti s dva krila, a da nisu zajednice poput vas. Mi u Knjizi nismo ništa izostavili. Zatim će biti okupljene pred svojim Gospodarom.“ (El-En’am, 38)
Ovaj ajet pokazuje da su ekološka ravnoteža i prava životinja pod Božijom zaštitom. Kršenje prava jedne životinje u stvarnosti znači kršenje prava jedne „zajednice“ koju je stvorio Allah.
Prema islamu, svako biće u svemiru ima jedinstven odnos sa Stvoriteljem. Životinje su također dio ovog duhovnog ekosistema i slave Allaha u skladu sa svojom fitrom (prirodom s kojom su stvorene).
„Zar ne vidiš da Allaha slave oni koji su na nebesima i na Zemlji, i ptice u redovima? Svaka zna svoju molitvu i svoje slavljenje. A Allah dobro zna ono što oni rade.“ (En-Nur, 41)
Ovakav pogled poziva muslimane na duboku poniznost prema prirodi i životinjama. Ptica koja leti nebom ili mrav koji hoda Zemljom dio su božanskog spominjanja i samo zbog toga zaslužuju poštovanje.
Kur’an ukazuje na koristi koje životinje pružaju čovječanstvu, ali istovremeno uči da taj odnos treba biti zasnovan na zahvalnosti i samilosti, a ne na iskorištavanju.
„I stoku je On stvorio za vas; u njoj imate toplinu i mnoge koristi, a od nje i jedete. I u njima za vas ima ljepote kada ih navečer vraćate i ujutro puštate.“ (En-Nahl, 5–6)
Izraz „ljepota i uživanje“ u ovim ajetima posebno je upečatljiv. Životinje nisu samo sredstva od kojih čovjek ima korist kroz njihovo meso, mlijeko ili snagu; one su također bića ljepote i čovjekovi saputnici na ovom svijetu. Ova svijest o „povjerenoj odgovornosti“ dostigla je svoj vrhunac u praksi poslanika Muhammeda (mir i blagoslov neka su na njega). Radosna vijest o oprostu grijeha osobi koja je napojila žednog psa, kao i zabrana lova životinja samo radi zabave (sportskog lova), predstavljaju neke od temelja ove civilizacije samilosti.
Islam proširuje pojam pravde izvan odnosa među ljudima tako da obuhvata sva živa bića. Mučenje životinja, prisiljavanje da rade iznad svojih mogućnosti, udaranje po licu ili korištenje kao meta izričito su zabranjeni u islamu. Poruka islama o životinjama je jasna: Budite milostivi prema onima na Zemlji, pa će se Onaj koji je iznad nebesa smilovati vama. U ovom sistemu vjerovanja, zaštititi mravinjak ili pokazati samilost prema ptici nije samo običan čin dobrote; to je samo po sebi način stjecanja zadovoljstva Stvoritelja.
