Cihad
Pojam cihad dolazi od arapskog korijena “chd/cehd”, što znači truditi se, dati sve od sebe. U vjerskom smislu, cihad označava svaku vrstu borbe, kako materijalnu tako i duhovnu, protiv neprijatelja, vlastite duše, šejtana i zla poput fitne (pobuna), nemorala, nepravde i nasilja. Dakle, cihad uključuje i borbu protiv vlastitih loših sklonosti (veliki/duhovni cihad), kao i borbu protiv neprijatelja (mali/materijalni cihad).
Prema definiciji, cihad ne samo da podrazumijeva fizičku borbu protiv neprijatelja, već i borbu protiv Iblisovih (šejtanovih) prevara i trikova kako bi pojedinac postao što bolji čovjek. Ako čovjek ne uspije u toj borbi, njegov cihad na bojnom polju također je ugrožen. U takvim situacijama, putovanje na bojno polje u ime Boga može postati opasno, jer se može pretvoriti u bitku za slavu, ugled i plijen. U tom slučaju, cihad, koji u svojoj srži ima “zaštitu ljudskog dostojanstva i života”, može izgubiti tu svrhu i postati sredstvo za ubijanje i osvajanje.
Rat je star koliko i ljudska povijest. Međutim, u islamu je svrha rata sasvim drugačija od one u drugim religijama i ideologijama. Islam koristi rat ne da bi tlačio, već da bi uspostavio pravdu. Nikada ne vodi rat da bi osvojio imetak, teritorij, kontrolu nad ljudima ili da bi im se nametnuo. Vjerovjesnik Muhammed, kada je predao zastavu Aliju prije pohoda na Tebuk, rekao je: “O Ali! Obavijesti Židove s kojima se boriš o njihovim pravima. Ako se ijedan od njih, preko tebe, vrati na pravi put, to je bolje od crvenih deva.” Islam rat vidi kao posljednje sredstvo kojem se pribjegava u cilju stvaranja okruženja u kojem ljudi mogu živjeti dostojanstveno. Muhammed je ovo objasnio Adiju ibn Hatemu: “Doći će vrijeme kada će žena moći sama putovati od Meke do Kadišije, a da joj nitko ne naudi.” U to vrijeme, ovo je bila čista utopija. Da bi se ostvarila ta vizija, svaki napor u tom cilju ubraja se u cihad, a život posvećen tome dobiva svoj smisao. Za vjernika, život se sastoji od imana (vjere) i cihada.
Kur’an koristi pojmove cihad i rat kao “borba na Allahovom putu” (fî sebîlillâh). Prema tome, svaki oblik borbe koji ne slijedi ovu namjeru ne smatra se pravim cihadom. Muslimanima je zapovjeđeno da se dobro odnose prema nevjernicima koji im nisu objavili rat i koji ih ne tlače, te da im čisto nevjerstvo ne bude povod za rat: “Allah vam ne zabranjuje da budete pravedni i dobri prema onima koji se ne bore protiv vas zbog vjere vaše i koji vas iz domova vaših ne izgone; Allah zaista voli pravedne.” (Mumtahina, 60) “Borite se na Allahovu putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali ne prelazite granice, jer Allah ne voli one koji prelaze granice.” (Bakara, 190) “Borite se dok ne nestane tlačenja i dok vjera ne bude samo za Allaha, ali ako prestanu, tada neprijateljstvo treba biti samo protiv zulumćara.” (Bakara, 193) Naredba da se bori kako bi se uklonila fitna (tlačenje) uključuje borbu za prava ljudi na slobodu vjeroispovijesti i savjesti. Ako ne postoji opasnost od tlačenja, nema potrebe za ratom. Vjerovjesnik Muhammed je rekao: “Ne priželjkujte susret s neprijateljem, ali ako se s njim suočite, budite strpljivi i znajte da je raj ispod sjena mačeva.” Ove riječi jasno pokazuju da islam daje prednost miru, a ne ratu.