Jedna od tema o kojima se u svijetu najviše raspravlja kada je riječ o islamu jeste položaj žene u društvu. U savremenim raspravama često se tvrdi da islam žene stavlja u drugi plan. Međutim, značajan dio ovih procjena proizlazi ne iz osnovnih izvora islama, već iz historijskih praksi ili iz lokalnih kultura koje se pripisuju religiji. Da bi se neka religija mogla ispravno procijeniti, potrebno je pogledati njene temeljne izvore. Kada je riječ o islamu, ti izvori su Kur’an i učenja poslanika Muhammeda. Kada se ovi tekstovi prouče, vidi se da je pristup islama prema ženama često prilično drugačiji od slike koja se predstavlja u javnosti.
U Arabiji 7. stoljeća, kada se islam pojavio, društveni status žena bio je prilično ograničen. Žene često nisu imale pravo na nasljedstvo, njihova ekonomska nezavisnost nije bila priznata, a u nekim slučajevima bračni odnosi su mogli sadržavati ozbiljne nepravde. Kur’an je u takvom okruženju donio odredbe koje uređuju pravni status žena. Naime, Kur’an jasno navodi da i žene imaju pravo na nasljedstvo: “Muškarcima pripada dio od onoga što ostave roditelji i bližnji, a i ženama pripada dio od onoga što ostave roditelji i bližnji” (En-Nisa 4/7). Ova odredba predstavlja važnu pravnu promjenu ako se uzme u obzir društvena struktura tog vremena.
Prema Kur’anu, muškarac i žena stvoreni su iz istog izvora u pogledu ljudske vrijednosti. Ajet: “O ljudi! Bojte se Gospodara svoga koji vas je stvorio od jednog bića, a od njega stvorio i njegovu družicu” (En-Nisa 4/1) pokazuje da ontološka vrijednost čovjeka ne zavisi od spola. U islamu se nadmoć ne veže za spol, već za moral i odgovornost. Kur’an ovaj princip izražava riječima: “Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji” (El-Hudžurat 49/13).
U islamskom shvatanju čovjeka muškarci i žene jednaki su u pogledu duhovne odgovornosti. U Kur’anu se vjernici i vjernice zajedno spominju: “Vjernici i vjernice su zaštitnici jedni drugima; naređuju dobro, a odvraćaju od zla” (Et-Tevbe 9/71). U drugom ajetu se navodi da će vjernici i vjernice dobiti istu duhovnu nagradu: “Allah je obećao vjernicima i vjernicama džennetske bašče kroz koje teku rijeke” (Et-Tevbe 9/72). Ovaj pristup pokazuje da vjerske odgovornosti i duhovne vrijednosti nisu ograničene spolom.
Kada je riječ o braku, Kur’an naglašava princip međusobne odgovornosti i poštovanja. Navodi se da su supružnici jedno drugome zaštita i sigurnost: “One su vama odjeća, a vi ste njima odjeća” (El-Bekare 2/187). Ovaj izraz pokazuje da se brak temelji na međusobnom povjerenju i bliskosti, a ne na odnosu moći. Također, Kur’an pridaje veliku važnost pravdi u braku i upozorava u vezi s poligamijom: “Ako se bojite da nećete biti pravedni, onda se oženite samo jednom” (En-Nisa 4/3).
Što se tiče položaja žena u društvu, Kur’an ne stavlja moralnu odgovornost samo na žene. Princip čednosti i moralnog ponašanja prvo se upućuje muškarcima: “Reci vjernicima neka obore svoje poglede i neka čuvaju svoju čednost” (En-Nur 24/30). Zatim se isti princip navodi i za žene (En-Nur 24/31). Ovaj pristup pokazuje da je moralna odgovornost društveni princip koji se odnosi na sve.
Učenja poslanika Muhammeda također jasno naglašavaju da se prema ženama treba odnositi s dobrotom. Poslanik je rekao: “Najbolji među vama su oni koji su najbolji prema svojim ženama.” U drugom hadisu preporučio je da se prema ženama bude milostiv i posebno je naglasio potrebu da se poštuju njihova prava. U islamskoj tradiciji položaj majke ima posebno poštovanje. Kada je poslanik Muhammed upitan kome treba najviše činiti dobro, tri puta je odgovorio: “majci”, a zatim je rekao: “ocu”. Ova predaja pokazuje koliko se cijeni trud i žrtva u porodici.
U prvim periodima islama žene su imale aktivnu ulogu ne samo u porodici već i u društvenom životu. Hatidža je bila uspješna trgovkinja i pružila je važnu ekonomsku podršku u prvim godinama islama. Aiša se smatra jednim od najvažnijih izvora znanja u oblasti hadisa i islamskog prava. Ovi primjeri pokazuju da su žene u ranim periodima islamskog društva mogle aktivno učestvovati u obrazovanju i širenju znanja.
Danas neka ograničenja prema ženama u pojedinim muslimanskim društvima često ne proizlaze iz osnovnih učenja religije, već iz historijskih tumačenja ili lokalnih tradicija. Kada se prouče principi koje iznosi Kur’an, žena se definira kao osoba koja je jednaka muškarcu u ljudskom dostojanstvu, ima ekonomska prava, nosi duhovnu odgovornost i može doprinijeti društvenom životu.
Na kraju se može reći da osnovni izvori islama predstavljaju okvir koji ima za cilj zaštitu dostojanstva i prava žena. Kada se prouče Kur’an i učenja poslanika Muhammeda, vidi se da žene nisu obezvrijeđene, nego naprotiv imaju snažan status u pogledu ljudskog dostojanstva, poštovanog mjesta u porodici i društvene odgovornosti. Da bi se pitanje žene u islamu pravilno razumjelo, potrebno je razlikovati principe iz vjerskih tekstova od praksi koje su se kroz historiju razvile u različitim društvima. Kada se napravi ova razlika, postaje jasno da je islamsko razumijevanje žene mnogo sveobuhvatnije i uravnoteženije nego što se često misli.
